12.09.2006.-22.09.2006. Izložba Pavle Blesić

Od  12.09.2006. – 22.09.2006.
 Izložba slika malog formata  “Kapije i vreme”

Pavle Blesić je verovatno jedini naš slikar koji slika – vreme.

A slika ga tako da ga čini vidljivim!
Vidljivost vremena omogućena je čudesnom energijom Blesićeve imaginacije koja je istovremeno i »forma pojava« (Svet. Marić) koje njegovo
unutrašnje čulo vida otkriva kao uzbudljive vizuelne činjenice inspiracije. Vreme, dakle, nije za njega apstraktna kategorija mišljenja, ni jednostani oblik empirijskog iskustva. Zato je logično što je ikonografska osnova Blesićeve temporalne tematike figuralna fragmentacija, svojevrsna kolažna konstrukcija elemenata
koji pripadaju svetu pojavnih oblika ili čak – domenu apstrakcije. Preobražavajući fragmente vidljivog sveta u činjenice poetskog likovnog iskaza doživljaja
vremena u materiji pikturalnog jezika, on otkriva ustvari morfologiju svake slikarske partikule koja je deo celine prizora. Raskošna, slojevita
likovna materija, izuzetne vizuelne dopadljivosti, na Blesićevoj slici poseduje vlastiti »ugovor«, bez ikakvih ideoloških ili stilskih posrednika,
između ideje i čina, tehnike i konačnog stanja slike.

Blesić je, možda, jedan od poslednjih naših slikarskih metafizičara koji ontologiju bića stavlja u funkciju otkrića ontologije slike.
Zato njegova slika ne počinje u krugu racionalnih određenja, ili u znaku trendovskih signala – ona je zarobljenik svoje vlastite logike i zakona jezika
na kojima počiva. Ali ono što je ipak racionalno odredivo na Blesićevoj slici, što može biti predmet egzaktne analize,to su oni najređi tragovi vremena koji prolaznost preobražavaju u večnost. A ti tragovi vremena su dvostruke prirode – materijalne i duhovne – uhvaćeni intuicijom slikara kao oblici koji su
više od svedočanstva i više od metafore – oni su simboli večnosti! Nostalgija, melanholija, poniranje u tajna stanja duše, osećanje jedinstva
života i smrti, samo su neki od tih sadržaja.

Ove opšte premise, ovaj univerzalni karakter Blesićevog umetničkog dela čine njegovu suštinsku smisaonu odrednicu.
A onaj karakter pojedinačnosti u opštim tokovima umetničkih ideja i smena jezičkih modela, otkriva autentičnost kreativnog čina i originalnog autorskog izbora. Etape kroz koje je Blesić učvršćivao svoju stvaralačku veru u dugom vremenskom periodu, od kraja pedesetih godina prošlog veka do danas ( Zapisi, pečati i medaljoni, Iz porodičnog albuma, Program antike.Zaboravljeni zidovi, bedemi i kapije Sombora, te konačno – Tempus fugit ) živa su svedočanstva
o njegovoj permanentnoj aktuelnosti i istovremeno o vezama i paralelnim tokovima sa pojedinim oblicima moderne i postmoderne ideologije.

Ovaj kratki zapis o Blesićevoj umetnosti završimo jednim pitanjem: da li smo spremni za konačne zaključke o vrednosnim rasponima
Blesićeve umetnosti? Da li je takav zaključak uopšte moguć, ne samo danas i ovde, već u bilo kojem budućem vremenu?
Njegova umetnost je živi organizam koji se prepušta različitim interpretacijama, menjajući ustvari one koji u njoj traže promene!

Dodajmo, na kraju da je Blesićev mali format zgusnuta supstanca likovnog jezičkog tkiva:
kažemo supstanca, jer u tom formatu nije izostalo ništa što gradi lik i semantiku slike.

Sreto Bošnjak