25.09.2005. Izložba Vladimir Amidžić

25.09.2005.  Sejšeli, ali i preostala ostrva cveća-
izložba povodom 13.-tog međunarodnog festivala turističkog. ekološkog, sportskog i gastronomskog filma

——————————————————————————————————————————————————————————

SEJŠELI, ALI I PREOSTALA OSTRVA CVEĆA

Cveće Vladimira Amidžića nije njegova ćudljiva strast, nego njegova uznemirena, ponosna,
odnegovana mantra. Zna se da je Marsel Prust
preferirao penasti glogov cvet koji, astmatičar dugih godina trpljenja, nije smeo da prihvati kao stast,
a da su tuberoze Andrije Adija bite, kako pesnik veli erotične i samrtne. Miroslav Krleža nam je
veoma glasno poručio da ni među cvećem nema pravde, dok je Dušan Matić identitikaovao njegovu
kratkovečnost i kao krvotok života i kao krvotok smrti.

Uznemirenost tih eksplozija boja Amidžić je otkrivao postupno, u velovima svoje neposredne
opijenosti onim istim mirisima kojima je Danilo Kiš
posvetio jednu od svojih znamenitih anatomija.

Slikajući izbliza i osećajući izdaleka u isti mah,
Amidžić se ne osvrće, nikako i nikad.

Njegova jedina predrasuda je situirana u napor
da se neposredno, žestokim i neporicivim nanosom boja, sugeriše taj plamen, ta kratkovećnost,
taj vatromet koji cveće, uvek pomalo nalik Ujevićevu svetkovinu ruža donosi u naše sumrake,
u našu ponoru, polarnu, veliku noć.

Ove su slike ostvarivane kao nezaštićena,
jedinstvena pohvala suncu, i otuda putovanja
njihovog autora ka jugu, u ovom konkretnom slučaju
na Sejšele, imaju značenje izbegnutog odgovora,
tajne, trećeg neba koje se nadviruje
nad naše sudbine i naša lica kao svetlost po sebi.

Aiber Kami je u jednom od onih nenadmašnih eseja posvećenih tetu, imao tezu o tome da je tragika juga
u suncu.

Amidžićeve magične vedute sa Sejšeia dotiču
nemoguće: sve zvezde su na okupu, cveće nadrealno, neprispodobivo, možda doista otrovno
u svojoj prvobitnoj zamisli.

Katarina Ambrozić je bila u pravu:
Amidžić nije slikar naive, i njegov jedinstven koloristički doživljaj mari za svu složenost tog fatalnog
razdešenog sejšelskog cveta koji nam,
autentičnije i preglednije od bilo kog putopisa,
donosi dah otoka, dalekih, maštovitih, ipak osvojenih.

Dragoceni teški dah, koji je unapred, daleko,
daleko pre Vladinog putovanja na Sejšele,
spominjao Todor Manojlović, sugeriše snažan doživljaj, bogatu paletu, istinu koja se ne dokazuje.

PS.

I danas, i još samo ponekad, Sejšeli nam
jedini preostaju. Kao san. Uprkos svim planetama.

dr Draško Ređep
Vladimir Amidžić biografija