29.06.2005. Izložba “Elemenat vode”

Pozivali smo umetnike da upravo na obali Dunava, jedne od rajskih reka u elementu vode prepoznaju vlastiti doživljaj.
Selekciona komisija izabrala je 36 radova na temu Vode.

29.06. 2005.
 Izložba povodom Međunarodnog Dana Dunava “Elemenat vode”

dejana_nesovic_nagradaDobitnik nagrade “ELEMENAT VODE”
Autor: Dejana Nešović
Naziv slike: “Voda 05”
Dimenzije: 50×150
Tehnika: kombinovana tehnika na platnu

 

 

PRAVO NA IZDVOJENOST

Osnovana 2004. godine, galerija Pro Arte
nastoji da na novosadskom likovnom atlasu
učini prohodnom mogućnost nove
stvaralačke inicijative. Činilo nam se
gotovo neophodnim da se novosadski galerijski
život obogati i oplemeni onim sadržajima i formama
koje bi, na svaki način, izbegle dosadašnje
potrošene uniforme monotonih otvaranja, beživotnih kadionica, poetskih improvizacija.

Galerija Pro Arte će, bez predrasuda, nastojati
da podrži ili inicira onu praksu koja može da učini
likovno ostavrenje dostupnim.

I to što je moguće širem i raznovrsnijem prepletu pogleda.

Galerista i nije ništa drugo do posrednik u korist i stvaraoca i konzumenta. Uz važnu opasku,
koja i jeste privilegija: galerista ostaje onaj prvi,
često i presudni gledalac.

Nastojaćemo da pratimo sudbinu slike koja je
bila izložena na zidovima naše Galerije.
Nije nam strana ideja da organizujemo razgovore
oko okruglog stola povodom izložbi, ili pojedinih slika
ili instalacija, svesni i da je taj razgovor sastavni deo
likovnog doživljaja.

U našem programu zastupljene su izložbe jedne slike. Ali, isto tako, i izložbe na temu jednog znaka, motiva,
zanosa, osećanja. Sa merom neisključivosti.

Tako smo rešili da povodom Međunarodnog
dana Dunava, 29.juna zasnujemo konkurs
koji bi imao za cilj da jedan naš motiv,
tačnije naš elemenat vode afirmiše kao likovni diskurs
u očima i stvaralaštvu nekoliko generacija
novosadskih likovnih umetnika.

Zašto smo se opredelili da konkursni izazov bude baš najpre voda?

I zato što je voda kao sinonim vitalnosti civilizacije,
upravo u našem gradu, Gibraltaru na Dunavu,
nalik na svetlost samu, ezoterična i tajanstvena.

Želeli smo da upravo na obali Dunava,
jedne od rajskih reka, u elementu vode,
prepoznate vlastiti doživljaj.

Upravo smo svedoci da u jednoj od najmlađih galerija tema vode, prisutna u tradiciji našeg slikarstva
ima svoje nove zaverenike i istraživače.

Galerija Pro Arte

Mirjana Cvejić

urednik galerije


KRČAG UPITANOSTI

Sigurnost je na vodi, i sve što je u tim davnim, mitskim,
neistorijskim vremenima bilo prevashodno,
jeste ogledalo vode. U doba bune, požara i poplava,
pamti se to dobro, statut grada Novog Sada je čuvan,
pod stražom, na čamcu. A u danima poslednjih
velikih poplava u prošlom veku, novosadska
Dunavska ulica nalik je na venecijanski kanal.
Na tim straim, požutelim fotografijama koje su
nezaboravne.

Novi Sad je za protekla tri stoleća svog života,
ponekad zaboravljao kako je posmatrana sa vidikovca
Petrovaradinske tvrđave, Dunav bio razularena pomama,
voda bez granica, bespuće ritova i magluština,
stajaća voda bez prestanka. Voda svuda unaokolo
okružuje Novi Sad. I to magično dunavsko more
javlja se ne samo kao letnja adresa,
ferijalna bezbrižnost, nego kao izvorišna snaga.

Možda se jedino još za stajaću vodu dunavsku
može reći da je – uz hotelsku sobu – najpribližniji oblik
samoće. I u tom spoju, kada se daljine gube i nestaju
u ravničarskim prostranstvima, ima prostora
za velike teme metafizičara i pesnika.

Kao prisustvo, tako jednako i odsustvo vode,
u vrelim avgustovskim kanikulama, pretpostavlja
izvorište koje, ipak, negde postoji, čami, izgovara
prvu i jedinu reč žeđi.

Voda je, kao nigde, u Panoniji, nalik na tajnu.
Bostan, to čudo dvojakosti lubenice i dinje,
sve sa daleko istočnih strana, takođe je ta zagonetka,
taj podsticaj, ta privilegija.

U ravnici, gde su tako retke vertikale,
u crkvene tornjeve i visoko izrasle topole, uvek se
spominje đeram, u sred pašnjaka, za koga je pesnik
Miroslav Antić bio napisao da mu je mlađi brat.

Sve sledeće putnike namernike, vojske i imigracije
ovde se gotovo može odmah poverovati u čudo:
umesto Svetog Franje po vodi hodaju i u njenim
ogledalima se prepoznaju svi naši preci
i mnogobrojni naši savremenici.

Voda je prevažna i kada je tek voda nepostojanja.

Srpska pesnikinja Gordana Todorović ima antologijsku
pesmu pod nazivom: Ljubavni poziv nepostojećem.
I u njoj, umesto sa ljubavnikom koga nema, ona
svake noći, u snu i bez sna, jednako, ispija krčag
ledene vode, svemoguće. Kao doziv. Kao čin.
Kao ovlapoćenje našeg ukupnog čuđenja na ovom
rtu kopna.

Krčag upitanosti je jedan od prestižnih
antičkih elemenata.

I, za sva vremena, sasvim je izvesno,
da je na vodi sigurnost.

Dr Draško Ređep

RAZNI ASPEKTI VODE

Voda, taj ogroman obavezujući opus. Polazište
i osnova iz koje je sve poteklo.

Svi autori koji su konkurisali svestrano su pristupili
»elementu voda«. Kroz razne aspekte
i studiozan pristup ostvarili su mogućnost novog
sagledavanja već toliko obrađene teme.

Svako delo je primarno kao segment, a zatim
i kao celina, bez obzira na različite zainteresovanosti
umetnika. Na ovim slikama ima razlika i suprotnosti
koje se na čudan način ublažuju.
Racionalno-koje uzima sve pozitivno
iz nove umetnosti i nesto drugo-što se u današnjem
vremenu ne plaši idiličnih prizora.

Taman smo pomislili da je ova večita tema potpuno
iščezla kad evo dokaza kako iz svega što mislimo
da je konačno, ostaje još uvek mnogo
novog neispitanog.

Voda, taj veliki naizgled jednostavan prostor ukazao
se autorima kao carstvo najfinijih kolorističkih otkrića.

Svako ima svoj osobeni ekspresionizam.
Opšti plavičasti ton koji se menja od slike do slike,
od modro plave do neprimetno zelene, prenosi
najtananije talasanje duha. Utrljana boja
prigušeni zvukovi koji kao da dolaze odole,
ispod slike, daju ovim delima istorijski značaj.

Ne mogu, a da ne spomenem autore koji su
ušli u uži izbor.

Borislav Šuput, sa svojom skulpturom
»kiša pada, trava raste«, prikazao nam je
dve svedene tačke, nebo i zemlju, koje su spojene
delikatnim linijama »vode«.

Nataša Raletić u svetu čistih intezivnih boja.
U toplom trenutku zamišlja ono sto je proživela.

Žarko Drinčić koji nam pokazuje da kretanje
u nepoznate dubine teče od svetlosti ka
tajanstvenoj tami, daleko od nametljive buke.

Danilo Vuksanović kod kog ništa nije slučajno,
a ni podređeno krutim pravilima. Žrtvujući realnost
predmeta radi realnosti slike.

I naravno Dejana Nešović koja je u avanturu krenula
sa obale. Cela slika je brod, pritisnuta
neizmernom vodom. Prostor je nedefinisan
i neodredjen tako da liči na isečak beskonačnog.
Potpuno oslobođena od pritiska spoljašnjih predmenta
gde se gube predstave o vremenu, distanci, odnosima …

Eto, vidite da ovde nema ni pobednika ni pobeđenih,
postoji samo igra umetnosti čiji smo svi mi neraskidivi deo.

Olivera Stevanović