04.04.2006.-14.04.2006. Izložba Endre Penovca

potpis-e-penovac
Od 04.04.2006. – 14.04.2006.

Izložba crteža Endre Penovca – Ravnica

 

Izložbu crteža pod nazivom RAVNICA, otvorio je Magistar Miroslav Radonjić, pozorišni i književni kritičar.

Jedinstvena rapsodija podneblja

Slučaj Endre Penovca sasvim je jedinstven u našem podneblju koje pre veruje zakasnelim zabrzlamama postekspresionizma, nego vlastitom hodu po našim oranicama koje kao da su bez prekida oponašale Mondrijana.
U ovoj našoj provinciji kao da još uvek nema mesta za ingeniozno tumačenje skupocenog geometrizma naša ravnica, onakvog kakvog ga je doživljavao Dragoslav Stojanović Sip.
Kada je, pre nekoliko decenija, Laslo Dorman fotografisao tornjeve i vedute Novog Sada, u čistom, magličastom poentilizmu, tako bliskom Miljenku Stančiću i njegovom večitom variranju teme Svetog Florijana, mnogobrojni sumnjičavi pogledi su tvrdili da se radi o mistifikaciji. Ni slučajno nije bilo tako. Dorman je jednostavno, dok ste rekli britva, posegao za tipičnim ljubičastim sumrakom novosadskim, i doživeo ga kao suptilno tkanje elemenata.
Zašto ovo i ovoliko sad se podsećamo povodom dramatičnih, žestokih crteža Penovčevih?
I zato što je njihova fragmentarnost, tako aktuelna, tako sugestivna i tako vitoperena, sugerisala našu njivu tako neponovljivo i istinito da se jednostavno ne može zaboraviti.
Penovac je, jednostavno, prekinuo čak i onu vlamenkovsku logiku paralelnih linija, prepuštajući maštovitom potezu ruke novo ukrštanje, lomljivo raskršće, neponovljivi lavirint.
Veljko Petrović, pesnik ravnice, snažnog antejskog instikta, voleo je da kazuje anegdotu o otmenom, elegantnom putniku koji stiže u jedan od naših srednjoevropskih i istočnoevropskih zavičaja. I koji je, dotakavši vrhom svoje skupe čizme od safijana našu blatnjavu, masnu, nepokorenu ravan, tu prvu brazdu oranice, u onom međuvremenu godišnjih doba, kada je neutilitarno spokojna i gnevna u isti mah, i kada nema traga hlorofila, upitao naglas: I ovo oni zovu domovinom?
Endre Penovac, tipičan a nepokolebljivo netipičan solista u isto vreme, kao da čitavim ovim ciklusom crteža odgovara na to podsmešljivo pitanje.
Omađijan belim svetlacima nedirnute hartije, on je naše nizinske plohe atribuirao sa sigurnošću koju su, koliko juče, imali veliki slikari belog: G. Stupica, O.Gliha, C.Lainović. Njegovi horizonti nalik su na solipsističke vapaje: samoubistva su ovde moguća i česta.
Danas je ovaj virtuoz grafitnih zapeta u našem malom prostoru večnosti u toj meri neprikosnoven i moćno nepredvidljiv, da se bez sumnje javlja kao tvorac poslednje naše rapsodije predela.
Penovac ništa ne mistifikuje. Njegova na oko ležerna igra grafitom podrazumeva sasvim uozbiljenu i nadasve prkosnu na tejsku misao, isto.
Sve mislim da Penovac, sklopljenih očiju, u ritmu neponovljivih naših otisaka prstiju, iscrtava tu svoju nemirnu a na oko monotonu liniju niskih naših vidika, panonske ututkanosti i uzdržane moći.
Kao ono daleki i jedva naznačeni obrisi krošnje na horizontu, tako isto i jahači Apokalipse ostaju pomalo zbunjeni, možda čak uplašeni nad ovim najnižim čadorima crne arabeske koju Endre Penovac ostvaruje tako pronicljivo, tako superiorno i tako uticajno.

Dr Draško Ređep